Vrnjačka Banja je sedište opštine Vrnjačka Banja. Nalazi se u centralnoj
Srbiji u Raškom okrugu. Udaljena je oko 200 km od Beograda, 25 km
od Kraljeva i 7 km od Trstenika. Smeštena je između planine Goč (1216
m) i Zapadne Morave. Vrnjačka Banja ima i veoma dugu lečilišnu tradiciju.
Na vrnjačkom toplom mineralnom izvoru u vremenu od II do IV veka Rimljani
su izgradili svoje lečiliste i oporavilište AQUAE ORCINAE. O tome
nam svedoče arheološki nalazi u užem jezgru rimske banje, odnosno,
bazen za kupanje, rimski izvor tople mineralne vode (Fons Romanus)
i mnoštvo kovanog novca koji je iz kultnih motiva ostavljan u lekoviti
izvor. Ovde su na lečenje i oporavak mahom dolazili legionari V legije
Flaviana i VII legije Klaudiana, kao i romanizovana plemenska aristokratija
starosedelaca. Značajnu ulogu u razvoju Banje odigrao je knjaz Miloš,
koji je, želeći da ispita mineralne izvore u Srbiji, početkom 19.veka
pozvao saksonskog geologa, barona Herdera, upravnika saksonskih rudnika.
On je na osnovu proučavanja vrnjačkog izvora, došao do zaključka o
visokom kvalitetu njegovih voda do te mere da ih je uporedio sa vodama
čuvenih Karlovih Vari. Razvoj moderne Vrnjačke Banje započeo je 1868.
godine radom Osnivačkog društva, najstarije turističke organizacije
na Balkanu. Neposredno posle toga započela je kaptaža dva izvora mineralne
vode i izgradnja kupatila i drugih banjskih objekata. 1869/70 godina
smatra se prvom pravom banjskom sezonom, koja je stvorila preduslove
za razvoj Banje u moderno lečilište.
Osamdesetih godina 19.veka banja u Vrnjcima prešla u nadležnost države.
1883. sagradjen je čuveni Kursalon, a 1892. prvo zidano kupatilo.
U to vreme je visoki državni činovnik, general Jovan Belimarković,
u Vrnjačkoj Banji, među prvima, sagradio svoju čuvenu vilu. Svoj procvat
Banja je doživela na početku 20.veka kada je izgradnjom pruge Stalać-Požega,
omogućena komunikacija sa ostalim većim srpskim gradovima. Naredbom
vlasti, 1906. godine porušene su sve preostale straćare u mestu i
sagradjene su nove kuće i banjski objekti, čime je Banja konačno dobila
moderan evropski izgled. Tokom Prvog svetskog rata Banja je stagnirala
i u njoj je bilo smešteno nekoliko savezničkih bolnica. Krajem tridesetih
godina 20.veka, aktivnosti u Banji ponovo cvetaju. Sa razvojem dolazi
i bogat kulturni i društveni život, koji je podrazumevao balove, sedeljke,
koncerte i izložbe. Taj živi duh zadržan je sve do naših dana. Vrnjačka
Banja je i danas najveće i najpoznatije banjsko lečilište u Srbiji,
a i šire i tradicionalno vrlo privlačan turististički centar za odmor
i rekreaciju. Drumskom i železničkom saobraćajnicom koja dolinom Zapadne
Morave spaja magistralne puteve Balkana, Beograd - Sofija i Beograd
- Atina, Vrnjačka Banja je veoma dobro povezana sa svim krajevima
Srbije. Klima je umereno kontinentalna. Uticaj obližnjih planina daje
mikroklimi Vrnjačke Banje poseban karakter i čini je veoma prijatnom.
Leta su umereno topla sa svežim jutrima i večerima, a zime su snegovite
i bez oštrih mrazeva.